Овај врсни пилот војну каријеру је крунисао највишим летачким звањима у ЈНА. Упамћене су његове бравуре на авиону "миг 21", у који је био заљубљен целог живота.

Пуковник Хамзић је рођен 1945. године у Сарајеву. Завршио је средњу војну школу ЈРВ у Мостару, а потом и Ваздухопловну војну академију у Задру. Летео је на авионима "тандерџет", "сабр" и свим верзијама "мига 21". Током пилотске каријере био је стациониран на аеродромима "Плесо", "Батајница" и "Жељава".

Прочитајте још - На небу изнад Југе јурили смо "летеће тањире"

Шира јавност га памти по узбудљивим летачким причама које је објавио београдски Ваздухопловни портал "Танго сикс", у којима је говорио о односу ЈНА према НЛО и сличним феноменима. Како је говорио и за "Новости", ЈНА је седамдесетих година озбиљно анализирала појаве непознатих летећих објеката изнад Југославије. Он је сведочио и о сопственим сусретима са чудним објектима на небу.

"Било их је три, а најјупечатљивији се догодио августа 1970. године, када сам у двоседу 'миг 21' са пилотом Душаном Стипићем имао блиски сусрет са таквом летелицом изнад Плашког", причао је пуковник Хамзић.

Пензионисан је 1993. године, а запамћене су његове речи са примопредаје дужности:

"Са вама више не могу, а против вас нећу".

http://www.novosti.rs/%D0%B2%D0%B5%D1%81%D1%82%D0%B8/%D0%BD%D0%B0%D1%81%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%BD%D0%B0/%D0%B4%D1%80%D1%83%D1%88%D1%82%D0%B2%D0%BE.395.html:792562-ODLAZAK-VOJNE-PILOTSKE-LEGENDE-Preminuo-pukovnik-JNA-Suad-Hamzic

 ---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

Preminuo je Suad Hamzić

Sinoć je u Mostaru u svojoj 74. godini iznenada preminuo pilot izviđač, pukovnik Jugoslovenske narodne armije, Suad Hamzić.

Tužnu vest mi je nakon nekoliko objava na društvenim mrežama potvrdio njegov sin. Mesto i vreme sahrane biće blagovremeno objavljeno.

I Jugoslavija?

Zvučaće patetično ali prve dve stvari koje su mi pale na pamet su trijumf i Jugoslavija. Trijumf svođenja iznad crte, možda jednog od najispunjenijih života koje smo ikada mogli da vidimo i možda to da je večeras sa Suadom umrla i Jugoslavija. Njegova verzija, njegovog shvatanja, njegove specifične strasti.

Dokaz tome je i njegova jučerašnja prepiska na Fejsbuku – o Titu. Suad je branio svoju sudbinu i svoju mladost elokventnije, emotivnije i ozbiljnije nego što ćemo mi ovu našu. A znamo da nećemo imati ni zrnce emocije prema njoj, ni blizu onoliko koliko je on voleo svoj život, svoju profesiju, porodicu i prijatelje.

Večeras i sutra svedočićete jednom fenomenu. Nešto što siguran sam nećete videti verovatno nikada. Obratite pažnju na količinu komentara, postova i tagovanja Suadovog imena na njegovoj omiljenoj društvenoj mreži. Broj će vas zaprepastiti. To je bio Suad. Cenjen i voljen od neverovatnog broja ljudi, od kojih ga većina nikada nije ni upoznala. Kao što nećemo više živeti u onakvoj zemlji tako nećemo više ni upoznati čoveka koji će toliko zaokupiti maštu. Hiljada.

Čast, ponos, legenda

Zaista ne postoji mirnijia i adekvatnija rečenica koja bi opisala Suada Hamzića od prethodne. Nisam upoznao veću facu, časnijeg čoveka, ponosnijeg pilota od njega.

Kada pričamo o terminu „faca“ to je sve ono što ni jedan, mlađi, vojni pilot sa ovih prostora neće nikada doživeti. Od propelera do najintrigatnijeg istočnog, pa najintrigantnijeg zapadnog mlaznog šarenila i to, kako je uvek voleo da istakne – kao izviđač. Jer lovci su lovci. Izviđači su…čitali ste.

Kada pričamo o časti, čitali ste, njegove dileme o raspadu njegove Jugoslavije. Kada se kao vojni ataše u Turskoj dvoumio, zatim javio, zatim pokajao što je javio ono što je pretpostavljao da će se dogoditi. Kada se to zaista dogodilo nastupila je izdaja polusveta i epilog koji je Suad jednostavno presekao kao – neću pominjati ni jedno ime, neću pisati o tome. Jer obaveštajac, starog kova, svoje tajne nosi u grob.

Nikada nije govorio loše o svojim kolegama. Iako je jedan od njih pre nekoliko meseci isključivo zbog Suada, pun zavisti prema njemu, njegovoj pažnji i popularnosti odlučio da, veoma neuspelo, napiše memoare. Kada smo pitali Suada u poverenju šta misli o čoveku, Suad je rekao sve najbolje. Ništa negativno. Bio je kulturan. Pun poštovanja prema svom kolegi. Takav je bio Suad. To je bio razlog zbog čega drugi deo „Letačkih priča“ (Turska i Raspad SFRJ) nije napisan. Zato što nije želeo da imenuje, opisuje i karakteriše „grla“ sa kojima je radio.

Nasuprot opisanim bili su oni drugi. Drugovi, vitezovi neba, njegovi klasići. Ćurguz, Kantar, Šušić i desetine likova koje smo upoznali i zavoleli kroz njegove priče. Njegova sećanja čitali su i oni koji se nisu interesovali za avione. „Kupila“ ih je emocija drugarstva, ljubavi prema profesiji koju ni jedan jedini pilot RV i PVO (uključujući i mini-državice nastale kasnije) do sada nije uspeo da napiše. Ni jedan.

Od kad smo počeli da objavljujemo Suadove priče na portalu i kada smo ih kasnije pretočili u knjigu, sretao sam dosta vojnih pilota koji su pričali o Suadu. Mali, zaista mali, procenat je imao neke zamerke. Jedan je rekao „preteruje“, drugi je rekao „nisu oni kao ekipa bili baš tako sjajni“. Svakakvih komentara je bilo. Ali svaki od njih, bukvalno do jednog, je rekao varijaciju nečega što će mi zauvek ostati urezano u sećanje: „…ali matori je bio faca“. I gotovo svaki od njih je završavao svoje komentare sa: „…nebitno, bitno je da  je on to napisao, da vidim da neko drugi pokuša da napiše nešto slično. Onako.“. I nije.

Na jednom od mnogobrojnih snimanja u Muzeju vazduhoplovstva / Foto: Neda Mojsilović, Tango Six

Prijateljstvo, vitalnost i kraj

Suad je vladao Fejsbukom kao retko koji mlad čovek. Tako smo se i upoznali. Tako se „upoznao“ sa sigurno stotinama virtuelnih prijatelja. Način na koji se ophodio prema njima ih je oduševljavao. Njegovi postovi, stavovi, ljubav prema Jugoslaviji.

Tako smo se upoznali, družili. Molio sam ga, tada kao neznanac, klinac koji ima svoj blog, da što pre krenem sa objavljivanjem njegovih priča. Poklonio mi je poverenje i pisao ih je. Zatim nas je ponovo pokrenuo kada smo kao Tango Six, zbog njega, krenuli u avanturu izdavaštva. Suad je jedini razlog zbog kojeg je nastao Tango Six Publishing i čovek čiju je knjigu kupilo zaista dosta ljudi. Želeo je da svima potpiše primerak ali je to fizički bilo nemoguće.

Suad je bio najvitalniji čovek kojeg sam ikada upoznao. Živahan, kompjuterske memorije, raspoložen. Drugar. Voleo je samo jednu ženu, jednu zemlju i jednu profesiju.

Ja lično, iz nekog razloga, nisam tužan što Suad više nije sa nama. Biću tužan zbog drugih ljudi koji smrću ne dožive, ne ispune, ne opravdaju. Za Suada ne mogu biti tužan jer će mi zauvek biti primer i definicija potpuno i do kraja proživljenog života.

Mirno ti nebo gospodine pukovniče.

 https://tangosix.rs/2019/03/05/preminuo-je-suad-hamzic/